26.08.2014.

Šta je EBOLA?

Ebola virusno oboljenje (EVO), ranije poznata kao ebola hemoragična groznica (ebola HG),

je oboljenje koje je kod ljudi vrlo teško i često se završava smtnim ishodom. U epidemijama, letalitet može dostići i 90%, ali nastanak oboljenja može da se prevenira. Epidemije se uglavnom javalju u selima centralne i zapadne Afrike koja se nalaze blizini tropskih šuma.

Ebola je prvi put opisana tokom epidemija koje su se istovremeno javile u Sudanu i Demokratskoj republici Kongo 1976. god. Bolest je dobila naziv prema istoimenoj reci uz koju je prvi put opisana.

ebola-has-killed-69-guinea-january

Etiologija

Prouzrokovač bolesti je ebola virus koji je jedan od tri virusa iz familije flavovirusa. Virus ima 5 različitih specijesa:

  • Bundibugyo ebolavirus (BDBV)
  • Zaire ebolavirus (EBOV)
  • Reston ebolavirus (RESTV)
  • Sudan ebolavirus (SUDV)
  • Taï Forest ebolavirus (TAFV).

BDBV, EBOV i SUDV specijesi su izazivali velike epidemije u Africi (Prilog 4), dok RESTV i TAFV specijesi nisu pokazivali epidemijski potencijal. RESTV soj je dokazan kod ljudi na Filipinima i u Kini, ali nije izazivao oboljenje ili smrt.

Rezervoari infekcije

Prirodnim rezervoarima ebola virusa se smatra vrsta afričkih voćnih slepih miševa iz familije Pteropodidae (posebno rodovi Hypsignathus monstrosus, Epomops franqueti i Myonycteris torquata). Tako se geografska distribucija ovog virusa preklapa sa distribucijom navedenih voćnih slepih miševa. Ovih slepih miševa nema u Evropi. U Africi i Aziji, pored voćnih slepih miševa izvori zaraze mogu biti i šimpanze, gorile ili drugi majmuni, antilope i divlje prase. Ipak, iako drugi primati mogu biti izvor infekcije za ljude, oni se ne smatraju rezervoarom infekcije, već pre slučajnim izvorom. Glavni izvor zaraze za humanu populaciju je čovek.

slepi mis

Put prenošenja

Oboljenje se u ljudsku populaciju unosi prekokontkta sa krvlju, telesnim izlučevinama i organima inficiranih životinja, što je opisano u Africi.

Ebola se dalje širi interhumano, putem direktnog kontakta (preko ledirane kože ili sluzokože) sa krvlju, izlučevinama, organima ili telesnim tečnostima inficiranih osoba, ili putem indirektong kontakta sa kontaminiranim predmetima i površinama.

Zdravstveni radnici se najčešće zaraze tokom nege pacijenta sa suspektnim ili dokazanim EVO. Infekcija nastaje tokom bliskog kontakta sa pacijentom ukoliko se zdravstveni radnik striktno ne pridržava preporučenih mera predostrožnosti.

Dužina inkubacije, simptomi i znaci oboljenja

Dužina inkubacije je 2 do 21 dan, prosečno oko 8 dana.

EVO je teško virusno oboljenje koje počinje iznenada sa visokom temepraturom, intezivnom malaksalošću, bolovim u mišićima, glavoboljom i gušoboljom. Nakon toga se javlja povraćanje, dijreja, ospa po koži i poremećaj funkcije bubrega i jetre. U laboratorijskim nalazama zapaža se leukopenija, trombocitopenija i povišeni enzimi jetre. U terminalnoj fazi bolesti, javaljau se neurološki poremećaji, znaci encefalitisa, a kod nekih osoba nastaje i unutrašnje ili spoljašnje krvarenja (krvarenja na mestu uboda, hematemeze, melena, hemoptizije, itd).

Dužina zaraznosti

Osobe inficirane virusom ebole su zarazne sve dok je virus prisutan u krvi i telesnim tečnostima. U period inkubacije osoba nije zarazna. Zaraznost počinje sa pojavom prvih simptoma bolesti i povećava se tokom bolesti. Posle preležle bolesti, bolesnik nije značajan izvor zaraze. Međutim, treba imati u vidu da takva osoba može da izlučuje virus putem genitalnog sekreta još 7 nedelja nakon oporavka, te je moguće da se virus prenese i seksualnim putem.

 Dijagnoza

Pre postavljanja dijagnoze potrebno je isključiti malariju, trbušni tifus, šigelozu, koleru, leptospirozu, kugu, rikecioze, rekurentnu groznicu, meningitis, hepatitis ali i druge hemoragične groznice.

Laboratorijska potvrda infekcije postavlja se primenom nekoliko vrsta testova:

  • Dokazivanjem specifičnih antivirusnih antitela primenom ELISA testova,
  • Detekcijom virusnih antigena
  • Testom neutralizacije serumom
  • RT-PCR
  • Elektronskom mikroskopijom
  • Izolacijom virusa na kulturi tkiva

Obrada uzoraka uzetih od obolelih nosi ekstremni rizik za infekciju, te bi je trebalo obavljati sa najvećim mogućim nivoom zaštite (u laboratorijama nivoa bezbednosti 4- BSL4).

Vakcine i lečenje

Za sada nisu dostupne vakcine odobrene za upotrebu kod ljudi. Nekoliko ih je u fazi ispitivanja, ali ni jedna nije odobrena za kliničku upotrebu.

Teško obolelim pacijentima neophodna je intenzivna nega i terapija. Oni su često dehidrirani i neophodna im je oralna rehidratacija elektrolitnim rastvorima ili intravenska nadoknada tečnosti.

Nije dostupna ciljana terapija za ovu infekciju. Novi lekovi su u fazi istraživanja.
SPREČAVANjE I SUZBIJANjE PRENOŠENjA EBOLA VIRUSNOG OBOLjENjA (EVO) U ZDRAVSTVENIM USTANOVAMA

Rano otkrivanje obolelog je od ključnog značaja za preduzimanje mera sprečavanja i suzbijanja širenja EVO u zdravstvenim ustanovama. Zdravstveni radnici su dužni da se pridržavaju mera navedenih u daljem tekstu pri kontaktu sa pacijentom koji:

  1. Ima temperature višu od 38,6o C i simptome kao što su izrazita glavobolja, bolovi u mišićima, povraćanje, dijareja, abdominalni bolovi ili neobjašnjene hemoragije
  1. Ima neki od faktora rizika u poslednje tri nedelje od pojave simptoma: kontakt sa krvlju i telesnim tečnostima pacijenta suspetnog ili obolelog od EVO, dolazi iz područja gde postoji aktuelna transmisija ebole, ili je u endemskom području imao direktni kontakt sa slepim miševima ili drugim primatima. Diferencijalno dijagnostički treba isključiti malariu kod osoba koje su putovale u zemlje u kojima ima ebole.

S obrzirom da je nekada teško pravovremeno prostaviti dijagnozu EVO, zbog nespecifičnih simptoma i znakova oboljenja, neophodno je da se svi zdravstveni radnici striktno pridržavaju standardnih mera predostrožnosti (opreza) koje se primenjuju tokom nege SVAKOG pacijenta, bez obzira na postavljenu dijagnozu.

Standardne mere predostrožnostipredstavljaju jednostavan set efektivnih praktičnih radnji koje se obavljaju sa ciljem zaštite i zdravstvenih radnika i pacijenata od infekcija koje izaziva veliki broj mikroorganizama i obuhvataju sledeće:

  1. Higijenu ruku;
  2. Nošenje rukavica pri kontaktu sa krvlju, telesnim tečnostima, lediranom kožom i sluzokožom;
  3. Nošenje maske, zaštite za oči ako je moguće prskanje krvi ili drugih telesnih tečnosti;
  4. Nošenje zaštitnih mantila (po potrebi i plastičnih kecelja) ako je moguće prskanje krvi ili drugih telesnih tečnosti;
  5. Prevencija uboda iglom i oštrim predmetima;
  6. Respiratorna higijena;
  7. Čišćenje svih površina u zdravstvenoj ustanovi;
  8. Postupci sa vešom;
  9. Bezbedno odlaganje medicinskog otpada; korišćenje bezbednog sistema za odlaganje otpada.
  10. Postupci sa medicinskom opremom

 

 

Plakat 01  Plakat 01